Moja bitka s tumorom: Pobijedila sam smrt, samoću i sram od bolesti

Razgovaram s tumorom i kažem mu da je gotov, da ja imam više snage od njega i da ću ga pobijediti. Imam puno više oružja od njega, on se hrani mnome, a ja se hranim i borim uz pomoć svih tih silnih onkologa, prijatelja, sestara, lijekova. Pa kak
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitter-u Pošalji na email
Razgovaram s tumorom i kažem mu da je gotov, da ja imam više snage od njega i da ću ga pobijediti. Imam puno više oružja od njega, on se hrani mnome, a ja se hranim i borim uz pomoć svih tih silnih onkologa, prijatelja, sestara, lijekova. Pa kako mogu izgubiti?
piše saša jadrijević tomas SNIMIO NIKOLA VILIĆ / CROPIX
Od raka u Hrvatskoj godišnje umire oko 13 tisuća ljudi, a svake se godine dijagnosticira oko 20 tisuća novih bolesnika. Ubija polako i sigurno, a izvuku se samo sretni i uporni.

Priču o svojoj borbi s agresivnim karcinom na lijevoj dojci “Slobodnoj” je ispričala Zorica Juričević s Brača, 65-godišnja umirovljena nastavnica hrvatskog jezika kojoj je u siječnju ove godine izrečena, mislila je tada, smrtna presuda.

Tumor se toliko proširio da su joj liječnici rekli da je uzgojila “stablo od karcinoma”. Operacija nije bila moguća zbog prevelike zahvaćenosti područja, pa se krenulo u “otapanje” tumora kemoterapijom, a kirurški zahvat, zračenja i hormonalna terapija tek je očekuju…

− Brali smo masline i uhvatio me je svrbež ispod pazuha, u smjeru lijeve dojke. Napipala sam neku čudnu tvorbu, a budući da sam čitala o tome, znala sam da to nije dobar znak.

Početkom siječnja ove godine otišla sam kod onkologinje dr. Nives Ilić, koja je utvrdila agresivni tumor dojke, a poslije je to potvrdila i biopsija. Nakon šoka, zapala sam u neko stanje razmišljanja − imala sam 65 godina, računala sam da je moj put došao kraju i odbijala sam liječenje, misleći da sam proživjela svoje: podigla sam dvoje djece, Anu i Nikšu, htjela sam izgurati još desetak godina, ali, eto, ne biramo kad ćemo se roditi, ni kada umrijeti… − kaže Zorica, uz napomenu da joj je tada naglo pala cijena njezine najvrjednije pokretnine − života, a u nebo je skočila cijena neželjene nekretnine − smrti.

Nakon što ni nakon nagovaranja liječnika nije prihvaćala liječenje, u “obradu” ju je uzeo bračni par Ilić − Nives i Nenad, koji su je informirali, pa uskoro i “prisilili” na terapiju.

− Rekli su mi da je moj tumor − eh, kako to čudno zvuči “moj”, kao da sam ga htjela − u obliku ježa, te je naokolo pustio antene koje su se zakvačile na tkivo i tako se hrani.

Ja sam onda rekla da sam napokon doznala zašto mi je loš program u kući, jer, eto, antene tumora ometaju televizijski signal. Kazali su i da sam uzgojila cijelo stablo od tumora i da će biti svašta ako se ne prihvatim liječenja: da bi se moglo sve to upaliti, pa da će curiti gnojni sekret, spominjali su i strašne bolove…
I nakon te traumatične “obrade” moje psihe, prihvatila sam liječenje i, evo, sedam mjeseci nakon toga i dalje plešem u tom “valceru”, a koliko ću još plesati, ne znam − duhovita je ta Bračanka sinjskih korijena, koja se jednoga hladnog jutra pred kraj siječnja pojavila i ispred splitske Onkologije.

− Stajala sam nekoliko minuta i pomislila sam: o, Bože, nitko ne došao u ovu zgradu. Čim sam ušla, iznenadila sam se − sve čisto, uredno, zidovi obojeni u vesele boje, a osoblje kao da je s drugog planeta.

Pozvali su me u sobu s dvadeset ljudi, svi u bijelim kutama, onako ozbiljni, ali ipak s licima nade i najvažnije − ulijevali su povjerenje da zaista znaju što govore i da žele pomoći. Rekli su mi sve o mojem neprijatelju tumoru, a izlaganje je vodila dr. Branka Petrić.

Već za osam dana prispjela sam na listu za herceptin, potom sam krenula na daljnje pretrage i onda je došlo vrijeme za prvu kemoterapiju. Lijekove sam primala intravenski − kazuje Zorica, koja je prije kemoterapije imala 46 kilograma, a danas ima gotovo 50.

Njezin je slučaj specifičan jer druge žene gube kilograme, a ona ih dobiva. Za sada je ne muče povraćanja i mučnine, ali jedna nuspojava, koja najviše pogađa žene, gubitak kose, nije ju mimoišla.

‘Pelava’ glava

− Znala sam da će mi kosa ispadati, čuperak po čuperak, pa sam odmah i prije tog procesa otišla kod svoje frizerke, koja je inače navikla raditi svašta s mojom kosom, a taj je put dobila malo drukčiju narudžbu: skidaj “makinjetom” na nulu. Bila sam kao momčić, mršava, mala, s malo kosice i s velikim tumorom. Kosa je počela ponovno rasti nakon osme kemoterapije, navikla sam i na perike, kao i na to da ih gubim.

Jednog sam dana otišla u vrt i malo nakon toga osjetila povjetarac na pelavoj glavi. Popipala sam i shvatila da na glavi nema perike, te povikala sestri Milki, koja me ovih dana pazi: “Gdje mi nestala kosa, jesi li vidjela negdje?” Moju smo periku na posljetku pronašli obješenu o granu breskve, zakvačila se dok sam nešto radila u vrtu.

I tako smo se, u svoj toj muci, nas dvije dobro nasmijale… − govori Zorica, koja još kaže da želi oko sebe samo ljude s pozitivnim mislima i energijom… Nemam vremena za kukanje, kaže, a drugom rukom hvata upaljač i cigarete. “Pa nećete valjda zapaliti?” upitali smo je.

− Hoću. Dosta sam smanjila duhan, ali mislim da bi nakon više desetljeća pušenja nagli prestanak bio golem stres za moj organizam. Priznajem, teška sam ovisnica, ali slušam liječnike i polako smanjujem − kaže Bračanka, vraćajući se na ljude koji je okružuju.

− Primijetila sam da ima i ljudi koji me se boje, ne znaju bi li mi prišli, što bi me upitali… Ali moji prijatelji i obitelj shvatili su koliko mi treba ta dobra energija i uz njihovu ću pomoć pobijediti. Kad idem u Supetar vaditi krv ili u Split, uvijek me dočekaju moja Zorka, Biserka, Ilda, Jase, Anka, Gita, Jorde, Ana, Ina, štrukaju mi naranče i limune, hlade me lepezom… Ma sve će učiniti, i taj sok od naranče tako mi godi, a najviše od svega to što su uz mene − kazuje Zorica, napominjući da je u ovih sedam mjeseci nakon dijagnoze pobijedila “tri S”.

− Prvo “S” je smrt, jer se tumor otapa, drugo “S” je samoća, a treće “S” je sram od bolesti. Ovo zadnje najlakše sam pobijedila, ali neke žene i dalje se bore s tim sramom, ne žele u dućan, misle da smetaju, ne žele na kavu jer misle da ih svi gledaju.
Ma neka gledaju, nek vide da smo žive i da se borimo! I svi se pitaju − zašto baš mene? Ali zašto ne baš mene? Postavila sam si ovo zadnje pitanje kad je na Onkologiju, posve sama, došla mlada djevojka. Ona je tek dobila svoje grudi, počela je živjeti, a iza mene je 65 godina života, pa zašto onda ne mene? − kaže Zorica, koja je imala samo riječi pohvale za svoje liječnike, ali nešto joj je ipak zasmetalo.

− Trebao bi nam psiholog, jer tamo sam na Onkologiji vidjela žena koje su odmah nakon kemoterapije krenule u polje raditi, hraniti koke, previjati djecu, a nitko s njima ne razgovara − dobiju injekcije, lijekove i doma.

Sestre i onkolozi trude se, puno im hvala, pokušaju s nama i razgovarati, ali malo ih je, a njihov posao i nije toliko briga za mentalno zdravlje. I još mi smeta što u čekaonicama bolnica nema više sjedala, jer su to teški bolesnici koje su “načeli” karcinomi, a katkad moraju satima stajati i čekati uputnice, preglede… − apelira Zorica, koju u njezinoj idiličnoj kući u Mircima okružuju brojne knjige, priručnici.

Naoružala se literaturom jer, kaže, želi upoznati svojeg neprijatelja, a u svemu joj nesebično pomažu i liječnice: Maja Božić, Maja Matulić-Rendić, Anđelka Vodanović s medicinskom sestrom Grozdanom, te dr. Ledina i dr. Boban, a hvali i sestre s Onkologije: Željku, Nenu, Lucu, te Dom zdravlja u Supetru i laboratorij u kojem joj svako malo pregledavaju krv…

– Čitam o svojem tumoru, malo i razgovaram s njim i kažem mu da je gotov, da ja imam više snage od njega i da ću ga pobijediti. Imam puno više oružja od njega, on se hrani mnome, a ja se hranim i borim uz pomoć svih tih silnih onkologa, prijatelja, rodbine, sestara, lijekova. Pa kako mogu izgubiti? − zaključuje Zorica, koja je od liječnika dobila i prve pozitivne nalaze: tumor se povlači. Sretno…

djecijeradosti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *